
Pritisak u vodovodnoj mreži se izražava u barima i u gradskim uslovima se najčešće kreće u opsegu od dva do šest bara. Ispod te donje granice tuš postaje mlak i tanak, veš mašina se puni sporo, a protočni uređaji ne rade kako treba. Iznad gornje granice nastaje suprotan problem, jer previsok pritisak oštećuje zaptivače, baterije i creva i uzrokuje česta curenja. Zbog toga se pre bilo kakvog rešenja pritisak izmeri manometrom na slavini, jer se tek tada zna da li je problem u mreži ili u samoj instalaciji stana. Merenje traje nekoliko minuta i sprečava kupovinu opreme koja neće rešiti ništa.
Ovo je najbrži način da se problem prepolovi. Ako je pritisak slab samo na jednoj slavini ili samo na tušu, uzrok je gotovo sigurno lokalan, dakle u toj tački, i najčešće se rešava za nekoliko minuta. Ako je slabo na svim mestima u stanu, uzrok se nalazi na glavnom dovodu, u zajedničkoj instalaciji ili u samoj mreži. Ako je slabo samo na toploj vodi, problem je u bojleru ili u ventilima ispod njega, a ako je slabo samo na hladnoj, gleda se dovod i ventil. Ova jednostavna podela usmerava celu dalju proveru i štedi vreme i novac.
Kod slabog mlaza na jednoj slavini prvo se skida perlator, mrežica na izlazu, koja se s vremenom zapuši kamencem i sitnim česticama iz instalacije. Vrlo često samo njeno čišćenje ili zamena potpuno reši problem. Druga stavka je crevo tuša, u kome se takođe taloži kamenac, kao i sama tuš ruža sa zapušenim otvorima. Treća je ugaoni ventil ispod lavaboa ili iza mašine, koji nije do kraja otvoren ili je zapušen sitnom nečistoćom. Kod baterija sa keramičkim kertridžom u obzir dolazi i sam kertridž. Ovo su intervencije koje se rade brzo, a rešavaju veliki deo prijava koje na prvi pogled deluju ozbiljno.
U starijim zgradama i kućama često su ugrađene pocinkovane čelične cevi, koje se iznutra postepeno zatvaraju naslagama rđe i kamenca. Presek cevi se time smanjuje iz godine u godinu, pa pritisak opada polako i neprimetno, tako da se ukućani jednostavno naviknu na slabiji mlaz. Karakterističan znak je i mrka voda posle svakog prekida u vodosnabdevanju, kao i to da mlaz oslabi znatno kada se pusti još jedna slavina. Kod takvih instalacija nijedna pumpa ne rešava problem trajno, jer se pritisak povećava, ali kroz sužene cevi i dalje ne može da prođe dovoljna količina vode. Jedino trajno rešenje je zamena vodovodne instalacije, po pravilu u kombinaciji sa adaptacijom kupatila ili kuhinje.
Ako je pritisak naglo opao bez ikakvog povoda, treba proveriti da li negde curi. Curenje u zidu ili u podu smanjuje pritisak, a često dugo ne daje vidljive tragove, naročito ako se voda gubi u konstrukciju ili u odvod. Jednostavna provera se radi tako što se zatvore svi potrošači, pa se prati da li vodomer i dalje beleži protok. Ako se brojač okreće dok niko ne troši vodu, curenje postoji. Tačna lokacija se utvrđuje instrumentima, akustičnom i termalnom detekcijom, bez razbijanja zidova nasumice. Ovo je situacija u kojoj brza reakcija štedi ne samo vodu nego i konstrukciju objekta i odnose sa komšijama u zgradi.
Kod stanova na višim spratovima pritisak je prirodno niži nego u prizemlju, jer svaki sprat oduzima deo pritiska. Zbog toga se u vršnim satima, ujutru i uveče, kada svi troše vodu istovremeno, na poslednjim spratovima oseti primetan pad. Isto se dešava kada su zajedničke vertikale zapušene ili kada je glavni ventil na priključku delimično zatvoren. Provera je jednostavna, dovoljno je pitati komšije na istoj vertikali da li imaju isti problem i u isto vreme. Ako je pojava zajednička, rešenje je na nivou zgrade, kroz sanaciju vertikala ili kroz ugradnju zajedničkog sistema za povišenje pritiska.
Kada je pritisak u mreži nizak, a instalacija u stanu ispravna, rešenje je pumpa za povišenje pritiska. Reč je o kompaktnom uređaju koji se ugrađuje na dovodnu cev i koji se automatski uključuje kada se otvori bilo koji potrošač, a isključuje kada se protok zaustavi. Ovakve pumpe imaju i zaštitu od rada na suvo, koja sprečava oštećenje kada u mreži nema vode. Bira se prema potrebnom protoku i prema visini koju treba savladati, a ne prema snazi izraženoj u vatima. Ugradnja je jednostavna, ali traži pravilno postavljene ventile i nepovratni ventil, kako pumpa ne bi vraćala vodu u zajedničku mrežu.
Hidrofor je sistem koji čine pumpa, posuda sa gumenom membranom i presostat koji meri pritisak. Pumpa puni posudu do gornjeg podešenog pritiska i tada se gasi, a kada se potroši voda i pritisak padne do donje granice, pumpa se ponovo uključuje. Zahvaljujući posudi, pumpa ne startuje pri svakom otvaranju slavine, čime se štedi struja i produžava vek uređaja. Ovakav sistem je standardno rešenje za objekte koji se snabdevaju iz bunara, kao i za kuće sa slabim ili nestabilnim pritiskom iz mreže. Ugradnja hidrofora traži pravilno određenu veličinu posude, jer premala posuda znači stalno uključivanje i isključivanje pumpe.
Ovo je najčešća prijava kod hidrofora i ima nekoliko tipičnih uzroka. Prvi je pad vazdušnog pretpritiska u posudi, koji se s vremenom prirodno smanjuje i mora se povremeno proveravati i dopunjavati. Drugi je probušena membrana, posle čega se posuda puni vodom i gubi svoju funkciju, pa pumpa radi bez prekida. Treći je loše podešen ili neispravan presostat. Četvrti je curenje negde u instalaciji ili neispravan nepovratni ventil, zbog čega pritisak pada i kada niko ne troši vodu. Provera pretpritiska je jednostavna i radi se manometrom na ventilu posude, uz obavezno prethodno ispuštanje vode iz sistema.
Nije svaki problem u tome što je pritiska premalo. Kada je pritisak u mreži previsok, armature i creva trpe stalno opterećenje, pa se javljaju česta curenja, kapanje iz sigurnosnog ventila na bojleru i preterana potrošnja vode. Rešenje je reduktor pritiska na ulazu u stan ili kuću, koji spušta pritisak na željenu vrednost i štiti celu instalaciju. Poseban slučaj je vodni udar, kada se pri naglom zatvaranju ventila, najčešće na veš i sudo mašini, čuje lupanje u cevima. Taj udar mehanički oštećuje spojeve i vremenom dovodi do pucanja, a rešava se ugradnjom amortizera vodnog udara i pravilnim učvršćivanjem cevi.
Praktičan redosled izgleda ovako. Prvo se utvrdi da li je slabo svuda ili na jednom mestu. Drugo, provere se perlatori, creva i ugaoni ventili. Treće, izmeri se pritisak na slavini kako bi se znale stvarne vrednosti. Četvrto, proveri se da li negde curi, praćenjem vodomera pri zatvorenim potrošačima. Peto, uporedi se stanje sa komšijama na istoj vertikali kako bi se odvojio problem zgrade od problema stana. Tek posle svega toga se razmatra ugradnja pumpe ili hidrofora, jer oprema ima smisla samo kada je instalacija ispravna. Kada se ovim redosledom pristupi, u velikom broju slučajeva se ispostavi da je rešenje jednostavnije i jeftinije nego što je izgledalo na početku.
